ŠTA SU VAKCINE I KAKO FUNKCIONIŠU?

Vakcine su jednostavan, bezbedan i efikasan način zaštite ljudi od bolesti. Vakcine koriste prirodnu odbranu organizma, pri čemu se imunski sistem stimuliše da efikasno odbrani organizam od patogena ili da barem spreči teške forme bolesti.

Vakcine sadrže kompletne mikroorganizme ili njihove delove, te njihova primena treba da simulira prirodnu infekciju koja stimuliše imunitet kod osobe koja je vakcinisana. Vakcine treniraju organizam da stvara antitela, molekule zadužene za borbu protiv mikroorganizama kao što su virusi i bakterije. Pored humoralnog, cilj vakcina je i da stimulišu ćelijski imunski odgovor koji je posredovan limfocitima. Nakon vakcinacije, osoba koja bude izložena tom mikroorganizmu brzo mobiliše imunski odgovor, čime se nastanak bolesti ili u potpunosti sprečava ili se znatno ublažava.

Osobe koje su vakcinisane imaju manji rizik da prenesu viruse i bakterije drugima. Time se štiti čitava zajednica i zato planetarni značaj vakcina nije prenaglašen. Vakcine mogu štititi organizam godinama, decenijama, a neke čak i doživotno pružaju zaštitu od određenih mikroorganizama!

Ukoliko se dovoljan broj ljudi vakciniše, vremenom možemo iskoreniti neke uzročnike zaraznih bolesti zauvek, kao što je već preko 30 godina iskorenjen virus velikih boginja. Na pragu smo iskorenjivanja dečje paralize, kao i virusa izazivača zauški, malih boginja i rubele. Konačno, prevencija bolesti smanjuje potencijalne troškove lečenja bolesti.

Kako vakcine deluju?

Patogen ili uzročnik bolesti je bakterija, virus, parazit ili gljivica koja može da izazove bolesti u telu. Oni su svuda oko nas, kako u našem okruženju tako i u našem telu. Kada je osoba osetljiva i naiđe na patogen, to može dovesti do bolesti i fatalnog ishoda.

Telo ima mnogo načina da se odbrani od patogena (uzročnika bolesti). Koža i sluz funkcionišu kao fizičke barijere koje sprečavaju ulazak patogena u telo. Kada patogen prodre u telo, pokreće se odbrana našeg organizma koja se naziva imun(sk)i sistem, i tada patogen biva napadnut, uništen ili savladan.

Prirodni odgovor organizma

Svaki patogen se sastoji od nekoliko delova, obično jedinstvenih za taj specifičan patogen i bolest koju on izaziva. Delovi patogena koji uzrokuju stvaranje antitela nazivaju se antigeni. Antitela proizvedena kao odgovor na antigen patogena važan su deo imunološkog sistema. Antitela su poput vojnika u odbrambenom sistemu našeg tela. Svako antitelo ili vojnik u našem sistemu je obučen da prepozna jedan specifični antigen. U našim telima imamo hiljade različitih antitela. Kada je ljudsko telo prvi put izloženo nekom antigenu, potrebno je vreme da se razvije imunološki odgovor i proizvedu antitela koja su specifična za taj antigen. U međuvremenu je osoba osetljiva i može da se razboli.

Kada se jednom proizvedu specifična antitela za antigen, ona rade sa ostatkom imunološkog sistema na uništavanju patogena i na zaustavljanju bolesti. Antitela na jedan patogen uglavnom ne štite od drugog patogena, osim kada su dva patogena veoma slična (poput rođaka). Kada telo proizvede antitela u svom primarnom odgovoru na antigen, ono takođe stvara memorijske ćelije koje proizvode antitela i ostaju žive čak i nakon što antitela poraze patogen. Ako je telo više puta izloženo istom patogenu, odgovor antitela je mnogo brži i efikasniji nego prvi put, jer su memorijske ćelije spremne da proizvedu antitela protiv tog antigena. To znači da ako osoba u budućnosti bude izložena istom patogenu, njen imunološki sistem će moći odmah da reaguje i zaštiti je od bolesti.

Da li su vakcine bezbedne i ko ih kontroliše?

Svaka vakcina protiv bolesti COVID-19 prolazi rigorozno ispitivanje kako bi se osigurala njena bezbednost pre nego što počne da se primenjuje. Svaki proizvođač vakcine ispunjava vrlo stroge kriterijume koji uključuju sisteme kontrole kvaliteta i bezbednosti u procesu proizvodnje, kao i sisteme nadzora nad svim procesima.

U Srbiji Agencija za lekove i medicinska sredstva (ALIMS) sprovodi kontrolu vakcina, njihove efektivnosti i bezbednosti, vrši registraciju vakcina i u saradnji sa Ministarstvom zdravlja izdaje dozvole za stavljanje vakcina u promet. Osim toga, ALIMS izdaje i sertifikate analize svake serije vakcine koja je u prometu, čime garantuje njihovu pouzdanost, bezbednost i kvalitet.

Nakon početka primene vakcine nastavlja se proces nadzora kako bi se otkrili eventualni neočekivani neželjeni efekti i dalje se pratio učinak vakcine u rutinskoj upotrebi, odnosno da bi se utvrdilo na koji način se može postići najveći zaštitni efekat.

Koji su neželjeni efekti vakcine?

Kao i svaka druga vakcina, i vakcina protiv COVID-19 može da dovede do očekivanih, blagih neželjenih efekata, kao što su: lokalne reakcije na mestu aplikacije (bol, crvenilo, otok), glavobolja, malaksalost, povišena telesna temperatura itd. Navedene reakcije najčešće prolaze spontano, u roku od nekoliko dana.

Prema trenutno raspoloživim podacima, teže neželjene reakcije su izuzetno retke. Ipak, proces vakcinacije se neprekidno nadzire radi praćenja bezbednosti vakcina i otkrivanja neželjenih reakcija, ma koliko da su retke.

Koji su sastojci vakcine?

Vakcine sadrže žive ili mrtve viruse ili bakterije koji uzrokuju bolest, njihove delove ili informaciju za stvaranje njihovih delova u ćeliji čoveka. Sadrže i druge sastojke koji omogućavaju da vakcina bude bezbedna i efikasna. Ovi sastojci su uključeni u većinu vakcina i decenijama se koriste u milijardama doza vakcina. Svaka komponenta vakcine ima određenu svrhu, a svaki sastojak se testira u procesu proizvodnje. Svi sastojci su ispitani na bezbednost.

Antigen

Osnovni sastojak svake vakcine je aktivna komponenta (antigen) koja podstiče imuni odgovor. Antigen može biti mali deo organizma koji izaziva bolest, poput proteina ili šećera, ili može biti ceo organizam u oslabljenom ili neaktivnom obliku.

Konzervansi

Konzervansi sprečavaju zagađivanje vakcine nakon otvaranja bočice, ukoliko se jedna bočica vakcine koristi za vakcinaciju više osoba. Neke vakcine nemaju konzervanse, jer se čuvaju u bočicama za jednu dozu i nakon primene pojedinačne doze bočice se odlažu i više ne koriste. Najčešće korišćeni konzervans je 2-fenoksietanol. Dugo godina je sastojak brojnih vakcina i može se pronaći i u proizvodima za negu beba. Ovaj konzervans je bezbedan za upotrebu i u vakcinama, jer sadrži malu toksičnost.

Stabilizatori

Stabilizatori sprečavaju pojavu hemijskih reakcija u vakcini i sprečavaju lepljenje komponenata vakcine na njenu bočicu. Stabilizatori mogu biti šećeri (laktoza, saharoza), aminokiseline (glicin), želatin i belančevine (rekombinantni humani albumin koji je dobijen iz kvasca).

Surfaktanti

Surfaktanti omogućavaju da svi sastojci u vakcini budu pravilno pomešani. Oni sprečavaju taloženje i nakupljanje elemenata koji se nalaze u tečnom obliku vakcine. Takođe se često koriste u hrani poput sladoleda.

Reziduali

To su male količine ostataka različitih supstanci koje se koriste tokom proizvodnje vakcina i nisu njeni aktivni sastojci. Supstance se razlikuju u zavisnosti od vrste procesa proizvodnje i mogu uključivati belančevine iz jaja, kvasac ili antibiotike. Preostali tragovi ovih supstanci koji mogu biti prisutni u vakcini su u zanemarljivo malim količinama.

Rastvarač

To je tečnost koja se koristi za rastvaranje vakcine do potrebne koncentracije doze neposredno pred njenu upotrebu. Rastvarač koji se najčešće koristi je sterilna voda.

Pomoćne supstance (adjuvansi)

Neke vakcine takođe sadrže pomoćne supstance. Ovaj dodatak poboljšava imunološki odgovor na vakcinu, ponekada zadržavanjem sadržaja vakcine na mestu uboda ili stimulisanjem lokalnih imunoloških ćelija. Pomoćne supstance mogu biti male količine aluminijumovih soli (poput aluminijum-fosfata, aluminijum-hidroksida ili kalijum-aluminijum-sulfata). Pokazalo se da aluminijum u malim dozama ne izaziva dugoročne zdravstvene probleme, a ljudi redovno unose aluminijum putem ishrane.

Kako se razvijaju vakcine?

Većina vakcina koristi se decenijama, a milioni ljudi ih bezbedno primaju svake godine. Kao i svi lekovi, i svaka vakcina mora proći opsežno i rigorozno ispitivanje kako bi se osiguralo da je bezbedna pre ulaska u program vakcinacije.

Svaka vakcina koja se razvija mora prvo proći osnovnu kontrolu i procenu kako bi se utvrdilo koji antigen treba koristiti za podsticanje imunološkog odgovora. Ova predklinička faza obavlja se bez ispitivanja na ljudima. Eksperimentalna vakcina se prvo testira na životinjama kako bi se procenila njena bezbednost i potencijal za sprečavanje bolesti.

Ako vakcina izazove imunološki odgovor, ona se zatim testira u kliničkim ispitivanjima na ljudima u tri faze.

Faza 1

Vakcina se daje malom broju dobrovoljaca da bi se procenila njena bezbednost, potvrdio imunološki odgovor i odredila adekvatna doza. Generalno se u ovoj fazi vakcine testiraju na mladim, zdravim odraslim dobrovoljcima.

Faza 2

Vakcina se zatim daje stotinama dobrovoljaca kako bi se dalje procenjivala njena bezbednost i efikasnost. Učesnici u ovoj fazi imaju iste karakteristike (starost, pol), kao i ljudi kojima je vakcina namenjena. U ovoj fazi se obično vrši više ispitivanja kod različitih starosnih grupa i različitih formulacija vakcine. Grupa koja nije dobila vakcinu obično se uključuje u ovoj fazi kako bi se utvrdilo da li se promene u vakcinisanoj grupi pripisuju vakcini ili su se dogodile slučajno.

Faza 3

Vakcina se zatim daje desetinama hiljada dobrovoljaca – i poredi se sa sličnom grupom ljudi koji nisu dobili vakcinu, već su dobili obično destilovanu vodu, da bi se utvrdilo da li je vakcina efikasna protiv bolesti za koju je namenjena i da bi se proučavala njena bezbednost kod mnogo veće grupe ljudi. Jedan deo ispitivanja faze 3 se sprovodi u više zemalja i na više lokacija u jednoj zemlji kako bi se osiguralo da su performanse vakcine pogodne i za različitu populaciju (starost, rasa, pol, itd).

Tokom druge i treće faze ispitivanja, dobrovoljci i naučnici koji sprovode studiju ne znaju ko je primio vakcinu koja se ispituje a ko destilovanu vodu (sredstvo za upoređivanje). Ovo je neophodno kako bi se osiguralo da ni na dobrovoljce ni na naučnike ne utiče saznanje ko je koji proizvod dobio. Nakon završetka ispitivanja i konačnog utvrđivanja svih rezultata, dobrovoljci i naučnici koji su učestvovali u istraživanju dobiju informaciju ko je primio vakcinu a ko nije.

Kada rezultati svih ovih kliničkih ispitivanja postanu dostupni, neophodan je niz koraka koji uključuju pregled efikasnosti i bezbednosti radi dobijanja odobrenja regulatornih tela i zdravstvenih vlasti. Zvaničnici u svakoj zemlji pažljivo procenjuju podatke dobijene studijom i odlučuju da li će vakcina biti odobrena za upotrebu. Mora se dokazati da je vakcina bezbedna i efikasna za široku populaciju pre nego što dobije odobrenje i bude uvedena u nacionalni program imunizacije. Kriterijumi za bezbednost i efikasnost vakcina su izuzetno visoki, upravo zbog činjenice da se vakcine tokom studije uglavnom daju ljudima koji su inače zdravi i bez trenutne bolesti.

Dalji napor se odvija kontinuirano nakon uvođenja vakcine. Postoje sistemi za nadgledanje bezbednosti i efikasnosti svih vakcina. To omogućava naučnicima da prate efikasnost i bezbednost vakcina, čak i kada se koriste kod velikog broja ljudi i tokom dugog vremenskog perioda. Ova vrsta podataka se koristi za davanje smernica tokom primene vakcina kako bi se optimizovao njen značaj, a takođe omogućava praćenje bezbednosti vakcine tokom njene primene.

Jednom kada se vakcina stavi u upotrebu, mora se kontinuirano nadgledati kako bi se osiguralo da i dalje bude bezbedna.

Kako vakcine pomažu?

Vakcine sadrže oslabljene ili neaktivne delove određenog uzročnika bolesti (antigena) koji pokreću imunološki odgovor u telu. Neke od novijih vakcina sadrže informaciju za stvaranje antigena u ćelijama čoveka, a ne sâm antigen. Bez obzira na to da li se vakcina sastoji od samog antigena (najčešće oslabljenog ili umrtvljenog) ili informacije za stvaranje antigena u ćelijama, ova oslabljena verzija neće izazvati bolest kod osobe koja prima vakcinu, ali će podstaći njen imunološki sistem da u određenoj meri reaguje kao da je u pitanju stvarni patogen.

Neke vakcine zahtevaju više doza u razmaku od nekoliko nedelja ili meseci. Ovo je ponekada potrebno kako bi se omogućilo stvaranje dugovečnih antitela i razvoj memorijskih ćelija. Na ovaj način telo je obučeno za borbu protiv određenog uzročnika bolesti, izgrađujući memoriju tako da se brzo bori sa njim, ukoliko mu bude izloženo u budućnosti.

Kolektivni imunitet

Kada se neko vakciniše, vrlo je verovatno da će biti zaštićen od bolesti protiv koje je vakcinisan. Ali, ne mogu se svi vakcinisati. Na primer, osobe koje imaju ozbiljne alergije na neke komponente vakcine možda neće moći da se vakcinišu određenim vakcinama, ali se one i dalje mogu zaštititi ako žive u vakcinisanom okruženju. Kada se sprovede masovna vakcinacija uzročnik bolesti teško cirkuliše, jer je većina ljudi sa kojima se takva osoba susreće – imuna. Dakle, što je veći broj vakcinisanih – to je manje verovatno da će ljudi koji nisu u mogućnosti da budu zaštićeni vakcinama rizikovati da budu izloženi štetnim patogenima. Ova pojava se naziva kolektivni imunitet, koji je izuzetno važan za ljude koji ne samo da ne mogu biti vakcinisani već su možda i podložniji bolestima protiv kojih postoji vakcinacija. Nijedna vakcina ne pruža stopostotnu zaštitu, pa tako ni kolektivni imunitet onima koji ne mogu bezbedno da se vakcinišu. Međutim, sa izgrađenim kolektivnim imunitetom ovi ljudi će imati značajno veću zaštitu, zahvaljujući onima koji su vakcinisani.

Vakcinacija ne štiti samo one osobe koje su vakcinu primile, već i one u zajednici koji ne mogu biti vakcinisani. Stoga, ako ste u mogućnosti – vakcinišite se.

Tokom istorije, ljudi su uspešno razvijali vakcine protiv brojnih bolesti koje su opasne po život, uključujući velike i male boginje, meningitis, tetanus i dečju paralizu.

Početkom poslednje decenije 20. veka dečja paraliza je bila globalna bolest i svake godine je pogađala stotine hiljada ljudi. Do 1950. godine razvijene su dve efikasne vakcine protiv ove bolesti, ali vakcinacija u nekim delovima sveta nije bila dovoljno rasprostranjena da zaustavi širenje ove bolesti, posebno u Africi. Osamdesetih godina 20. veka započeli su zajednički svetski napori za iskorenjivanje dečje paralize sa planete. Kroz rutinske imunizacije i masovne kampanje za vakcinaciju, koje su se odvijale na svim kontinentima, vakcinacija protiv poliomijelitisa je trajala nekoliko decenija. Milioni ljudi, uglavnom dece, vakcinisani su, a u avgustu 2020. godine afrički kontinent je dobio potvrdu o iskorenjavanju dečje paralize i pridružio se svim ostalim delovima sveta, izuzev Pakistana i Avganistana, gde dečja paraliza još uvek nije iskorenjena.

 

Koliko doza vakcine treba da primim?

Sve vakcine protiv COVID-19 daju se u dve doze sa određenim razmakom (tri ili četiri nedelje) u cilju postizanja adekvatne zaštite. Zaštita se može očekivati po isteku sedam dana od primljene druge doze vakcine. Za intenzitet i dužinu trajanja imuniteta važna je kompletna vakcinacija, odnosno da osoba primi predviđeni broj doza jedne vakcine.

Da li treba da nosim masku nakon primanja vakcine?

DA! Upamtite, svi koji su primili vakcinu treba da nose masku!!! Kako nije moguće da se istovremeno vakciniše celo stanovništvo, nakon početka imunizacije potrebno je da se i dalje svi pridržavamo mera zaštite kao što su: nošenje maske, održavanje rastojanja, redovna higijena ruku, izbegavanje okupljanja, provetravanje prostorija i slično.